Посвети поема
- Автор на темата Achernar
- Време на започнување
@Iris*
Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvaćao gdje treba tražiti prave izvore radosti i smisla.
Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju.
Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija.
Novac nije ništa, moć nije ništa.
Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesretni.
Ljepota nije ništa.
Vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesretni uprkos svojoj ljepoti.
Ni zdravlje nije sve, svako je zdrav ko se tako osjeća, bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje.
Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je neko znao voljeti i živio za svoja osjećanja, ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo.
Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, već onome ko umije da je voli i da joj se divi . . .
Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvaćao gdje treba tražiti prave izvore radosti i smisla.
Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju.
Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija.
Novac nije ništa, moć nije ništa.
Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesretni.
Ljepota nije ništa.
Vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesretni uprkos svojoj ljepoti.
Ni zdravlje nije sve, svako je zdrav ko se tako osjeća, bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje.
Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je neko znao voljeti i živio za svoja osjećanja, ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo.
Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, već onome ko umije da je voli i da joj se divi . . .
@Mystic
POŠTO SAM
Pošto sam pehar tvoj, još pun, usnama tako,
Pošto u tvoje ruke zaronih blijedim čelom,
Pošto dah blagi katkad udisao sam lako,
Dah tvoje duše, miris tamnim ovijen velom,
Pošto mi bješe dano da te još čujem reći
Riječ onu što na srce svoj tajni melem toči,
Pošto viđeh u tuzi, pošto viđeh u sreći
Tvoja usta na mojim, a pred očima oči,
Pošto vidjeh gdje mi je nad sretnom glavom sjala
Zvijezda tvoja, avaj, uvijek maglom omotana!
Pošto vidjeh gdje mi je na val života pala
Latica s ruže otrgnute od tvojih dana!
Ja mogu godinama sada žurnim da velim:
- Letite dalje, jer će starenje moje stati!
Odlazite odavde s tim vašim cvijecem svelim,
Ja imam cvijet kog nitko ne moze uzabrati!
Udrite krilma, prosut nećete moći njima
Tu čašu tako punu iz koje sada pijem.
U meni više plama, no u vas pepela ima!
Više no vi zaborava, ja ljubavi krijem!
POŠTO SAM
Pošto sam pehar tvoj, još pun, usnama tako,
Pošto u tvoje ruke zaronih blijedim čelom,
Pošto dah blagi katkad udisao sam lako,
Dah tvoje duše, miris tamnim ovijen velom,
Pošto mi bješe dano da te još čujem reći
Riječ onu što na srce svoj tajni melem toči,
Pošto viđeh u tuzi, pošto viđeh u sreći
Tvoja usta na mojim, a pred očima oči,
Pošto vidjeh gdje mi je nad sretnom glavom sjala
Zvijezda tvoja, avaj, uvijek maglom omotana!
Pošto vidjeh gdje mi je na val života pala
Latica s ruže otrgnute od tvojih dana!
Ja mogu godinama sada žurnim da velim:
- Letite dalje, jer će starenje moje stati!
Odlazite odavde s tim vašim cvijecem svelim,
Ja imam cvijet kog nitko ne moze uzabrati!
Udrite krilma, prosut nećete moći njima
Tu čašu tako punu iz koje sada pijem.
U meni više plama, no u vas pepela ima!
Više no vi zaborava, ja ljubavi krijem!
@Iris*
Има долу тешка една крв
од древноста чиниш останата.
Не се ни наѕира во врелите маглини на овој врв.
Лежи проколната како лузна врз раната.
Има долу една тешка крв. Има крв една.
Има една крв густа како црна смола.
Крв незаситна и исконски жедна.
Има една стара крв, црна и гола.
Лежи она и рие како крт.
Оди од праг до праг, рие низ свеста.
Непогрешно и неизбежно како смрт
ги исполнува сите празнини и места.
Има долу тешка една крв,
една крв што секогаш вели:
следи ме покорно, следи ме прв,
никогаш од мене не се дели.
Има долу една страшна крв,
пострашна и од заканата.
Има долу една таква тешка крв
од древноста чиниш останата.
Има долу тешка една крв
од древноста чиниш останата.
Не се ни наѕира во врелите маглини на овој врв.
Лежи проколната како лузна врз раната.
Има долу една тешка крв. Има крв една.
Има една крв густа како црна смола.
Крв незаситна и исконски жедна.
Има една стара крв, црна и гола.
Лежи она и рие како крт.
Оди од праг до праг, рие низ свеста.
Непогрешно и неизбежно како смрт
ги исполнува сите празнини и места.
Има долу тешка една крв,
една крв што секогаш вели:
следи ме покорно, следи ме прв,
никогаш од мене не се дели.
Има долу една страшна крв,
пострашна и од заканата.
Има долу една таква тешка крв
од древноста чиниш останата.
@Mystic
Učio si me suptilnosti: to te ulica grli a ne ja
To te sve ciklame na balkonima drže za ruku a ne ja
I poverovala sam i verujem da je u očima svakoga tvoj pogled
Učio si me da čeznem: da ne smem da verujem rastancima
Tvoje reči njišu se kao vlat obećanja samo gde potražiti onu livadu?
Učio si me prolaznosti: da li su tvoji filigranski trenuci uspeli da obodre svet?
Da li su podigli teret koji zbog mene pretvaraš u lakoću voala?
Ali kada bi ga otkrili pojavila bi se rana bolnija od svemira
Učio si me smrti: tako počinje zrelost prvi korak ka razumevanju detinjstva
Paprat koju si sakupljao na strmim padinama jutra
Neprestano se vraćamo ne znajući po šta zbog čega i gde: poljubac
Posezali smo za tim darom koji je kao zlatan novac svetlucao u našim ustima
Zagnjurivali smo se sve dublje u svoju pljuvačku da li se tako meri duša?
Na dnu zaboravljeni biser je trebalo da izgovori jednu jedinu reč
Ukus poljupca u kome je svetlucalo korenje koje je na poljima lavande iščupao vetar
Potpuno smo spoznali ukus koji nas je ispunio od glave do pete: mesec koga nema
Jer počinje i završava se samo u našim ustima
Sakupićemo kapi kiše i od njih sastaviti našeg dobrog duha
Glasnika koji će kružiti među nama sjedinjujući naše misli
Kao noćni leptir udara u prozorsko staklo kao da ima nešto važno da kaže
Međutim neće ti reći da sam u tvojim očima videla suze kišu suza
I da sam iz njih pila tvoj bol kao još uvek žedna biljka.
Učio si me suptilnosti: to te ulica grli a ne ja
To te sve ciklame na balkonima drže za ruku a ne ja
I poverovala sam i verujem da je u očima svakoga tvoj pogled
Učio si me da čeznem: da ne smem da verujem rastancima
Tvoje reči njišu se kao vlat obećanja samo gde potražiti onu livadu?
Učio si me prolaznosti: da li su tvoji filigranski trenuci uspeli da obodre svet?
Da li su podigli teret koji zbog mene pretvaraš u lakoću voala?
Ali kada bi ga otkrili pojavila bi se rana bolnija od svemira
Učio si me smrti: tako počinje zrelost prvi korak ka razumevanju detinjstva
Paprat koju si sakupljao na strmim padinama jutra
Neprestano se vraćamo ne znajući po šta zbog čega i gde: poljubac
Posezali smo za tim darom koji je kao zlatan novac svetlucao u našim ustima
Zagnjurivali smo se sve dublje u svoju pljuvačku da li se tako meri duša?
Na dnu zaboravljeni biser je trebalo da izgovori jednu jedinu reč
Ukus poljupca u kome je svetlucalo korenje koje je na poljima lavande iščupao vetar
Potpuno smo spoznali ukus koji nas je ispunio od glave do pete: mesec koga nema
Jer počinje i završava se samo u našim ustima
Sakupićemo kapi kiše i od njih sastaviti našeg dobrog duha
Glasnika koji će kružiti među nama sjedinjujući naše misli
Kao noćni leptir udara u prozorsko staklo kao da ima nešto važno da kaže
Međutim neće ti reći da sam u tvojim očima videla suze kišu suza
I da sam iz njih pila tvoj bol kao još uvek žedna biljka.
Nekako nikako
Ako se ne pozdravimo, ne zameri,
znaš da jedva čekam da odem.
Sve se nešto nadam da je tamo bolje,
ovde ništa, osim tebe, nije valjalo.
Ne znam kako drugi vole,
al’ ja to nekako čudno,
nekako bolno.
Možda je i drugima
nekako teško,
pa misle da će svakog časa
nekako umreti,
al’ nekako im se ne da,
pa nekako trpe
i žive nekako.
Ja nikako.
I kad bih nekako živeo,
jedva bih čekao da prestanem,
al’ da se ne opraštam od tebe,
jer ne bih preživeo kada bih znao
da te poslednji put gledam.
Ako se ne pozdravimo,
zameri što sam pobegao
i nisam još jednom rekao
ono što nikad više nećeš čuti.
Duri se i zvocaj, zaslužio sam
kad nisam umeo da volim
k’o sav normalan svet,
već nekako najviše na svetu
i nekako do kraja života.
Ako se ne pozdravimo, ne zameri,
znaš da jedva čekam da odem.
Sve se nešto nadam da je tamo bolje,
ovde ništa, osim tebe, nije valjalo.
Ne znam kako drugi vole,
al’ ja to nekako čudno,
nekako bolno.
Možda je i drugima
nekako teško,
pa misle da će svakog časa
nekako umreti,
al’ nekako im se ne da,
pa nekako trpe
i žive nekako.
Ja nikako.
I kad bih nekako živeo,
jedva bih čekao da prestanem,
al’ da se ne opraštam od tebe,
jer ne bih preživeo kada bih znao
da te poslednji put gledam.
Ako se ne pozdravimo,
zameri što sam pobegao
i nisam još jednom rekao
ono što nikad više nećeš čuti.
Duri se i zvocaj, zaslužio sam
kad nisam umeo da volim
k’o sav normalan svet,
već nekako najviše na svetu
i nekako do kraja života.
@İncognito
Јас и немам друг дом, освен твојот...
Duša
Ja vidim kad na te, topla i bijela,
Kroz tvoj pendžer mala mjesečina pada…
I šum svaki čujem tvoga odijela,
Na dušeke meke kada kloneš mlada…
Kao sjenka tvoja svake te minute
Moja duša prati i uza te dršće…
I ljubice svoje, čežnjama osute,
Prosipa na tvoju stazu i raskršće…
U baštama tvojim ono rosa nije-
To su suze sreće što ih ona lije,
Pri sjaju zvijezda u tihu pokoju…
U kandilu tvome kada žižak cepti,
Znaj, to duša moja prislužena trepti,
I prosipa na te zlatnu svjetlost svoju…
Јас и немам друг дом, освен твојот...
Duša
Ja vidim kad na te, topla i bijela,
Kroz tvoj pendžer mala mjesečina pada…
I šum svaki čujem tvoga odijela,
Na dušeke meke kada kloneš mlada…
Kao sjenka tvoja svake te minute
Moja duša prati i uza te dršće…
I ljubice svoje, čežnjama osute,
Prosipa na tvoju stazu i raskršće…
U baštama tvojim ono rosa nije-
To su suze sreće što ih ona lije,
Pri sjaju zvijezda u tihu pokoju…
U kandilu tvome kada žižak cepti,
Znaj, to duša moja prislužena trepti,
I prosipa na te zlatnu svjetlost svoju…