Извадоци од книги

lady_blue

Староседелец
14 февруари 2012
2,397
4,418
1,153
“I’m not a writer.
I’m just a humorist.
Only when you are dead you become a writer.” – Ephraim Kishon


.
SRETNA NOVA GODINA!
- Ephraime – zovne me iz spavaće sobe najbolja supruga na svijetu. – Još malo pa sam gotova.
Rekla je to u pola deset navečer 31. prosinca. Moja žena već od sumraka sjedi
pred zrcalom spremajući se za doček Nove godine kod našeg prijatelja Tibija.
Sumrak u ovo doba godine pada već poslije tri sata popodne, ali ona je sada već,
kako sama kaže, još malo pa spremna.
Podsjetio sam je kako smo obećali Tibiju da ćemo stići najkasnije do deset sati,
na što mi žena odgovori da svaki domaćin, ona to pouzdano zna, računa sa
petnaest minuta zakašnjenja, a još petnaestak minuta više ne može biti naodmet.
Ionako su sve proslave, pogotovo novogodišnje, u početku dosadne i ljudima treba
vremena da se malo zagriju. Svoju konstataciju zaključila je izjavom da još
uvijek ne zna što bi obukla, koju bi haljinu odabrala.
- Sve same prnje – jadikovala je. – Nemam ništa za obući.
To govori svaki put kad nekamo izlazimo, bez obzira kamo, a ormari su joj tako puni da ih jedva može zatvoriti. Ovakve njene svakodnevne primjedbe imaju zapravo drugu pozadinu. Ona me zapravo upozorava da sam nesposobnja-ković, da je nisam sposoban izdržavati, želi mi nabiti komplekse. Ali, ako pravo uzmemo, ja se uopće ne razumijem u ženske haljine. Meni su one sve odreda grozne. Unatoč tome, moja me žena svaki put iznova pita koju bi od njih obukla.
- Da li onu usku crnu – premišljala je – ili možda plavu s izrezom?
- Plavu s izrezom, svakako – rekoh joj.
- Previše je napadna a crna je opet previše svečana.
- što misliš o bijeloj svilenoj bluzi?
- Ni to nije loše.
- Nije li to malo presportski?
- Bluza, sportski? Ni govora!
Brže-bolje priskočih da joj zakopčam bluzu kako ne bi promijenila odluku. Dok je
tražila odgovarajuću suknju, šmugnuo sam u kupaonicu da se obrijem.
Sa suknjom je još kako-tako išlo ali je našla samo jednu odgovarajuću čarapu, a
par koji je pronašla nije opet pristajao uz bluzu. Bluza dakle ne dolazi u obzir. Znači, sve opet iznova.
- Već je deset sati – usudih se primijetiti. – Zakasnit ćemo.
- Pa šta onda? Propustit ćeš nekoliko prastarih viceva što ih tvoj prijatelj Stockler svaki put pripovijeda.
čekao sam potpuno spreman dok se moja žena nikako nije mogla odlučiti između
biserne ogrlice i broša. Biseri djeluju otmjenije ali broš je izazovniji. Bit će
čudo ako i do jedanaest stignemo. Zavalio sam se u naslonjač i prečitavao
novine. žena se dala u potragu za pojasom koji bi pristajao uz broš, ali je
odustala jer nije pronašla torbicu koja bi pristajala uz pojas. Premjestio sam
se za pisaći stol da napišem nekoliko pisama i jednu kratku priču.
- Evo, gotova sam – poviče moja žena. – Samo mi još, molim te, pomozi povući
rajsferšlus.
Katkad se pitam što rade žene koje nemaju muža da im pomogne povući patentni
zatvarač. Po svoj prilici ostaju na Staru godinu kod kuće. Moja žena doduše ima
muža koji joj pomaže povući rajsferšlus, pa ipak, i mi ostajemo kod kuće.
Ona sjeda pred zrcalo, zaogrće se najlonskim ogrtačem i počinje se šminkati:
najprije podloga, zatim puder, pa tuš za trepavice i tako sve redom. U međuvremenu pogledava uokolo ne bi li ugledala cipele koje idu uz tašku. One svijetle su, na žalost, na popravku, one crne s visokim potpeticama jesu doduše prekrasne ali u njima ne može učiniti ni tri koraka, u onima s niskom potpeticom, doduše, može hodati ali one pak imaju nisku potpeticu…
- Jedanaest je sati – rekoh i ustadoh. – Ako se za pet minuta ne spremiš, krećem
sam.
- Dobro, dobro! čemu odjednom takva žurba?
Moja žena odlaže najlonski ogrtač jer je upravo odlučila obući usku crnu
haljinu. Ali gdje su joj sada crne čarape?
U pola dvanaest pokušavam se poslužiti trikom: krećem odlučnim korakom prema
izlaznim vratima, otvaram ih, bijesno i glasno pozdravljam, zalupim vratima i -
pritajim se u predsoblju…
Sad je dobila svoje. Muškarac ipak jednom mora pokazati tko je gazda u kući.
Valjda će se sada požuriti.
Pet minuta proteklo je u mrtvoj tišini. Neću valjda cijeli život provesti u ovom
mračnom hodniku? Nije joj se valjda…
- Ephraime, dođi, molim te, zatvori mi rajsferšlus!
Opet je u bijeloj bluzi. Na uskoj crnoj haljini pukao je šav. Promijenila je i
čarape i upravo se koleba između bisera i broša.
- Ta, pomozi mi malo! – zavapi. – što mi savjetuješ?
- Savjetujem ti da ostanemo kod kuće. Ja ću skinuti smoking i obući pidžamu.
- Ne pričaj gluposti! Gotova sam za deset minuta.
Dvanaest je sati. Nova je godina. Odjekuju zvona. Laku noć. Gasim svjetiljku i
tonem u san. Posljednje što sam još u Staroj godini uspio vidjeti, bila je moja
žena kako umotana u najlonski ogrtač maže trepavice. Oh, kako mrzim taj najlonski ogrtač! Nikada nisam mrzio toliko nijedan drugi ogrtač, i ne samo ogrtač. Zaspao sam i usnio da sam Charles Laughton u ulozi kralja Henrika VIII koji je dao odrubiti glave šest svojih žena. Sve su se odreda popele na stratište u najlonskom ogrtaču. Jedna je usput manikirala nokte…
Spavao sam dubokim snom više od jednog sata i probudio se u novoj godini.
Najbolja supruga na svijetu stajala je pred zrcalom u plavoj haljini s izrezom i
mazala trepavice.
Pogledao sam na sat: pola dva. Ona je posve luda, pomislio sam. Oženio sam se
luđakinjom. Osjećao sam se poput onih prokletnika u Sartreovu komadu Iza
zatvorenih vrata, koji su, kao najteži grešnici, osuđeni biti u istoj prostoriji
sa ženom koja se oblači-svlači, oblači-svlači, i tako unedogled.
Počeo sam je se već pribojavati. Eto, upravo je stala premještati cijeli sadržaj
jedne velike crne torbe u crnu torbicu i obratno. Već je gotovo posve odjevena -
preostaje još samo frizura. Da ostavi slobodno čelo ili da spusti šiške?
Odlučila se za nekoliko pramenova preko čela. Nakon duga premišljanja ipak je
zaključila da slobodno čelo ne ostavlja ništa bolji dojam od zavodničkih šišaka.
- Napokon sam gotova. Možemo krenuti.
- Zar to još uopće ima smisla? Već je dva sata.
- što to znači: ima li smisla? Za tebe je sigurno još ostalo dovoljno malih hrenovki na čačkalicama.
Najbolja supruga na svijetu očigledno je veoma neraspoložena a to sve zbog moje
nestrpljivosti i nerazumijevanja. Mali najlonski ogrtač pao je na pod tik uz
krevet. Bešumno sam ispružio nogu, upecao ga vršcima prstiju i iskrao se u
kuhinju, gdje sam ga bacio u sudoper i vlastoručno zapalio. Uživao sam gledajući
ga kako gori. Mora da se i Neron podjednako osjećao gledajući kako gori Rim.
Kad sam se vratio u spavaću sobu, moja žena tek što nije bila posve spremna.
Pomogao sam joj povući rajsferšlus na uskoj crnoj haljini, poželio joj mnogo
uspjeha u potrazi za pravim čarapama, otišao u svoju sobu i sjeo za pisaći stol.
- Gdje si sad? – povika ona za mnom. – Zar ne vidiš da sam već skoro gotova? što
sad tamo radiš?
- Pišem scenarij.
- Onda požuri! Začas krećemo!
- U redu.
Išlo mi je kao podmazano. Pisao sam o velikom umjetniku – može biti slikar,
glazbenik ili čak humorist – koji je mnogo obećavao i dobro započeo, ali je
nakon nekog vremena posustao i beznadno zaglibio. A zašto? Zbog žene, dragi
moji, samo zbog žene! Ona ga je nevjerojatno sputavala, kočila ga kad god je
htio što poduzeti. Napokon je shvatio u čemu je njegova nevolja i odlučio se
osloboditi tog križa, te napasti – žene. Jedne besane noći ustane iz kreveta i
uputi se prema vratima… žena je u kupaonici stajala pred zrcalom i umivala se. Sjenilo na očnim kapcima učinilo joj se prejakim te je odlučila promijeniti šminku i sve ono što uz to ide: kremu, podlogu, puder…
Ne, ovako se više ne da živjeti! Uzeo sam iz ormara najdeblju kravatu i zavezao
je za zastor. Valjda će izdržati… žena je, čini se, čula kad sam se popeo na stolicu.
- Ostavi se gluposti, Ephraime – poviče – radije mi pomozi zatvoriti
rajsferšlus. što ti je sad najednom?
Ništa. Nije mi ništa. Dva sata i trideset minuta. Moja žena stoji u kupaonici
pred zrcalom i sprejem lakira kosu dok drugom rukom traži rukavice koje su posve
slučajno u kupaonici. Obje joj operacije začudo uspijevaju. Izgleda da je
gotova. Izgleda da je stvarno gotova. Tračak nade u mrklom mraku. Moje
strpljenje se ipak isplatilo. Uskoro ćemo biti kod Tibija na dočeku Nove godine. Jest, već je tri sata izjutra, ali sigurno ću još zateći nekoliko prijatelja u dobru raspoloženju. Puna energije, moja žena premješta stvari iz crne tor-betine u bijelu torbicu, baca još zadnji pogled na zrcalo. Ja stojim iza nje.
- A zašto se nisi obrijao? – pita me odjednom.
- Obrijao sam se, draga, prije mnogo, mnogo vremena, još onda kad si se ti
počela spremati.
Pošao sam se ponovo obrijati. Kad sam se pogledao u zrcalo, ugledao sam
ispijeno, prerano ostarjelo lice progonjena čovjeka koga život nije štedio -
lice oženjena čovjeka.
Najbolja supruga na svijetu šetkala je u pokrajnjoj sobi s noge na nogu sve dok
je strpljenje nije izdalo.
- Ta dođi već jednom! Uvijek te moram čekati
.
 

lady_blue

Староседелец
14 февруари 2012
2,397
4,418
1,153
„Голиот на гости“ - антологија на македонскиот еротски фолклор на Ана Мартиноска во издание на „Ми-Ан“, Скопје 2007

ГОЛИОТ НА ГОСТИ – МАКЕДОНСКА НАРОДНА ЕРОТСКА ПРИКАЗНА

Си бил еден многу сиромав младич и одошто бил сиромав си кинисал некаде далеку на печалба. Одел, одел и приквечерина го фатил силен дожд и вијулици и си рекол да побара да преноќи во крајната куќа на некое далечно село. Почукал на вратата. На стариот домаќин, кој излегол да види кој чука, му рекол:
- Се напрајв лилјак, пријателе, жити Господ, прибери ме ноќва во куќава.
Стариот му рекол:
- Ќе мојш да влезиш, ама гол ќе се слечиш. Во вакво време ние сите дома, голи се слеквиме.
Видело, невидело момчето, страм не страм, се слекло. Ко влегло внатре во одајата гледа: стариот гол, двете снаи – голи, крај огнот се грејат.
- Седни си, греј се, – рекол стариот, – не страми се, сите сме голи, таков е адетот кај нас.
Пошло крај огнот момчето и се топлит. Ама по некое време, пустиот, ѓавол да го носи, му се вроџил, се невидел. Го видел стариот и му рекол:
- Што, пустина, бре синко, ти се нароџи од топлото?
На постарата снаа е рекол:
- Оди, зеј го момчево во другана одаја, нека го намекнит!
Оде момчето, нејсе, сврши работа и пак отишол кај огнот да се топли. Ама, млад чоек, се потоплил и по некое време, пак му се нароџил. Стариот му рекол:
- Ај, пустина, пак се вроџил?
Е рекол на помладата сна да ојт со него во другата одаја. Свршило работа момчето и си рекло во себе: “Овде било за идење, пак ќе си дојда, ко ќе врнит дожд”. Преспал ноќта, сабајлето му ‘и исушиле алиштата и го пуштиле да си одит. По некое време, пак кога заврнало дожд, навечер зачукало на вратата кај стариот момчето.
- Бујрум, бујрум, – рекол стариот.
Уште од врата младичот се слекол и трчат кај огништето. Ама таму не биле снаите, туку синовите на стариот. Се топлит момчето крај огнот и на постариот син му се вроџил. Старецот рекол:
- Стани, момче, одај во другата одаја, со синов да свршите работа!
Пусти, штури, момчето, ама издржало некако. Уште еднаш не му текнало да дојт во таја куќа.
 
  • Ми се допаѓа
Реакции: Lena

Primrose

Староседелец
14 февруари 2012
683
1,287
1,093
your nightmares....
„Јас знам сè. Сето тоа јас веќе сум го поминал во мислите и за сè самиот себеси си се нашепотив кога лежев во мракот... За сè јас сум се препирал самиот со себе, до последната, најмалата подробност, и знам сè, сè! И толку ми здодеа, толку ми здодеа целото тоа дрдорење! Сакав да заборавам сè, па да почнам одново и да престанам да чукам празна слама! Зар ти мислиш дека јас сум тргнал како будала, не знаејќи ништо? Јас тргнав како паметен човек, тоа и ме уништи! И зар мислиш дека не знаев, на пример, дека штом почнав да се прашувам и да се испитувам себе: дали имам право да ја имам власта? - тогаш веќе немам право да имам власт.“

~„Злосторство и казна“- Достоевски
 

Redhead

Bookworm
23 февруари 2012
1,060
2,039
1,133
Neverland
"Малата силуета потона во големиот сноп светлина што се спушташе од стаклената купола на врвот. Светлината паѓаше во проѕирен водопад преку свијоците на големиот лавиринт од ходници, тунели, скали, лакови и сводови, кои како да излегуваа од подот како стебла на бескарјни дрва што се отвараат кон небото во невозможна геометрија. Фермин запре на почетокот на мовчето што навлегуваше во основата на структурата и вчудоневидено ја гледаше глетката. Тивко му пријдов и ја ставив раката на неговото рамо.​
- Фермин, добре дојдовте во Гробиштата на заборавените книги."​
Заточеник на небото - К.Р.Зафон
 
  • Ми се допаѓа
Реакции: UnFleur

Gemini

Староседелец
24 мај 2012
2,478
5,077
1,153
Wind Of Change
…Сè е во рацете на човекот,и сето тоа му бега од пред носот,само поради страшливоста…
Од што се плашат најмногу луѓето?Од новиот чекор,од својот нов збор тие се плашат најмногу…
Залудно се уништуваш и се жртвуваш себеси.Како да не е страшно тоа? Како да не е страшно што живееш во тој кал,кој толку го мразиш,а воедно знаеш и самата (треба само да ги отвориш очите) дека со тоа никому не му помагаш и дека никого од ништо не го спасуваш!
Сè има граница,што е опасно да се пречекорува,зашто ако ја пречекориш веќе не можеш да се вратиш назад.

Злосторство и казна - Ф.М Достоевски
 

Nightmare_f

Истакнат Член
19 февруари 2012
1,359
2,207
423
Дома пред Пц
...кога болката е преголема и кога ударите стануваат неиздржливи,
тогаш се завлекуваме во себе и чекаме бурата да помине.
Секогаш доаѓа моментот кога непријателот ќе се умори.
Секогаш доаѓа момент кога, најпосле, се укажува надеж за спас.

"Затоа што те љубам" - Гијом Мисо
 

Redhead

Bookworm
23 февруари 2012
1,060
2,039
1,133
Neverland
"Тој почувствува остра болка во градите.​
Тоа е прв пат жена да му се обрати со "драги".​
Знаеше колку е тешко да се сака, а да не бидеш сакан, но никогаш не сонувал колку е пријатно кога некоја жена те сака со целото свое битие.​
Љубовта на Маргот ја сметаше за чудна случка во која тој не учествува.​
Но, тој збор што го изговори Маргот толку спокојно и нежно наполно ја промени неговата душевна состојба.​
Тој ја повлече кон себе и го задржа нејзиното треперливо тело крај своето."​
Жед за живот - Ервинг Стоун​
 
  • Ми се допаѓа
Реакции: feniks

Saladin

Unbaised
Член на администрација
17 февруари 2012
6,024
9,655
1,683
Normandy
Знам дека е краток извадоков но го сметам како еден од клучните во книгата а и во Егизстенционализмот воопшто.
Се работи за „Странецот“ од Албер Ками.

"Mother died today. Or maybe yesterday, I don’t know. I had a telegram from the home: ‘Mother passed away. Funeral tomorrow. Yours sincerely.’ That doesn’t mean anything. It may have been yesterday."
 

The_Mayor

Фраер од пелени
18 март 2012
2,840
6,532
1,153
Градибачалник на Прибој
Од еден напален писател.:zelen

Каква и да си, дојди, не се колебај при облекувањето.
И косата нека ти биде расплетена, и патецот заплеткан, и елекот раскопчан
што е тоа важно.
Каква и да си дојди, не се колебај при облекувањето.

Рабиндранат Тагоре - Каква и да си дојди... збирка поезија Градинарот
 

Аркантос

Romanticist
23 август 2012
2,352
3,849
1,153
Епа ете за што ќе послужат годините поминати со препишување убави цитати од се’ што сум прочитал.

1. Јас сум обичен човек, со обични мисли, што живее обичен живот. Не постојат споменици во моја чест, а моето име наскоро ќе биде заборавено, но јас љубев со сето свое срце и душа и за мене тоа секогаш беше доволно - Николас Спарксво „Страници за нашата љубов“ или повеќе позната како „Нотес“
2. Јас сум најголемото чудо на природата. Очите ми се дадени за да гледам, а умот за да размислувам и сега спознав една голема животна тајна зошто најпосле сфаќам дека сите мои проблеми, обесхрабрувања и длабоки болки се всушност прикриени големи можности. Нивната облека повеќе нема да ме измами бидејќи очите ми се отворени. Ќе погледнат под материјалот и нема да бидам измамен. - Ог Мандино во „Најголемиот трговец на светот
3. Големиот човек е голем според слободата која им ја дозволува на своите страсти и по уште поголемата моќ со која знае како да ги заузда тие прекрасни чудовишта во своја служба - Фидрих Вилхелм Ниче во „Волја за моќ
4. Што е добро? Сето она што го зголемва чуството на моќ, волјата за моќ, самата моќ во човекот.
Што е зло? - Сето она што произлегува од слабоста.
Што е среќа? - Чуството кога моќта расте - кога отпорот е совладан. - Фидрих Ниче во „Антихрист