“I’m not a writer.
I’m just a humorist.
Only when you are dead you become a writer.” – Ephraim Kishon
.
SRETNA NOVA GODINA!
- Ephraime – zovne me iz spavaće sobe najbolja supruga na svijetu. – Još malo pa sam gotova.
Rekla je to u pola deset navečer 31. prosinca. Moja žena već od sumraka sjedi
pred zrcalom spremajući se za doček Nove godine kod našeg prijatelja Tibija.
Sumrak u ovo doba godine pada već poslije tri sata popodne, ali ona je sada već,
kako sama kaže, još malo pa spremna.
Podsjetio sam je kako smo obećali Tibiju da ćemo stići najkasnije do deset sati,
na što mi žena odgovori da svaki domaćin, ona to pouzdano zna, računa sa
petnaest minuta zakašnjenja, a još petnaestak minuta više ne može biti naodmet.
Ionako su sve proslave, pogotovo novogodišnje, u početku dosadne i ljudima treba
vremena da se malo zagriju. Svoju konstataciju zaključila je izjavom da još
uvijek ne zna što bi obukla, koju bi haljinu odabrala.
- Sve same prnje – jadikovala je. – Nemam ništa za obući.
To govori svaki put kad nekamo izlazimo, bez obzira kamo, a ormari su joj tako puni da ih jedva može zatvoriti. Ovakve njene svakodnevne primjedbe imaju zapravo drugu pozadinu. Ona me zapravo upozorava da sam nesposobnja-ković, da je nisam sposoban izdržavati, želi mi nabiti komplekse. Ali, ako pravo uzmemo, ja se uopće ne razumijem u ženske haljine. Meni su one sve odreda grozne. Unatoč tome, moja me žena svaki put iznova pita koju bi od njih obukla.
- Da li onu usku crnu – premišljala je – ili možda plavu s izrezom?
- Plavu s izrezom, svakako – rekoh joj.
- Previše je napadna a crna je opet previše svečana.
- što misliš o bijeloj svilenoj bluzi?
- Ni to nije loše.
- Nije li to malo presportski?
- Bluza, sportski? Ni govora!
Brže-bolje priskočih da joj zakopčam bluzu kako ne bi promijenila odluku. Dok je
tražila odgovarajuću suknju, šmugnuo sam u kupaonicu da se obrijem.
Sa suknjom je još kako-tako išlo ali je našla samo jednu odgovarajuću čarapu, a
par koji je pronašla nije opet pristajao uz bluzu. Bluza dakle ne dolazi u obzir. Znači, sve opet iznova.
- Već je deset sati – usudih se primijetiti. – Zakasnit ćemo.
- Pa šta onda? Propustit ćeš nekoliko prastarih viceva što ih tvoj prijatelj Stockler svaki put pripovijeda.
čekao sam potpuno spreman dok se moja žena nikako nije mogla odlučiti između
biserne ogrlice i broša. Biseri djeluju otmjenije ali broš je izazovniji. Bit će
čudo ako i do jedanaest stignemo. Zavalio sam se u naslonjač i prečitavao
novine. žena se dala u potragu za pojasom koji bi pristajao uz broš, ali je
odustala jer nije pronašla torbicu koja bi pristajala uz pojas. Premjestio sam
se za pisaći stol da napišem nekoliko pisama i jednu kratku priču.
- Evo, gotova sam – poviče moja žena. – Samo mi još, molim te, pomozi povući
rajsferšlus.
Katkad se pitam što rade žene koje nemaju muža da im pomogne povući patentni
zatvarač. Po svoj prilici ostaju na Staru godinu kod kuće. Moja žena doduše ima
muža koji joj pomaže povući rajsferšlus, pa ipak, i mi ostajemo kod kuće.
Ona sjeda pred zrcalo, zaogrće se najlonskim ogrtačem i počinje se šminkati:
najprije podloga, zatim puder, pa tuš za trepavice i tako sve redom. U međuvremenu pogledava uokolo ne bi li ugledala cipele koje idu uz tašku. One svijetle su, na žalost, na popravku, one crne s visokim potpeticama jesu doduše prekrasne ali u njima ne može učiniti ni tri koraka, u onima s niskom potpeticom, doduše, može hodati ali one pak imaju nisku potpeticu…
- Jedanaest je sati – rekoh i ustadoh. – Ako se za pet minuta ne spremiš, krećem
sam.
- Dobro, dobro! čemu odjednom takva žurba?
Moja žena odlaže najlonski ogrtač jer je upravo odlučila obući usku crnu
haljinu. Ali gdje su joj sada crne čarape?
U pola dvanaest pokušavam se poslužiti trikom: krećem odlučnim korakom prema
izlaznim vratima, otvaram ih, bijesno i glasno pozdravljam, zalupim vratima i -
pritajim se u predsoblju…
Sad je dobila svoje. Muškarac ipak jednom mora pokazati tko je gazda u kući.
Valjda će se sada požuriti.
Pet minuta proteklo je u mrtvoj tišini. Neću valjda cijeli život provesti u ovom
mračnom hodniku? Nije joj se valjda…
- Ephraime, dođi, molim te, zatvori mi rajsferšlus!
Opet je u bijeloj bluzi. Na uskoj crnoj haljini pukao je šav. Promijenila je i
čarape i upravo se koleba između bisera i broša.
- Ta, pomozi mi malo! – zavapi. – što mi savjetuješ?
- Savjetujem ti da ostanemo kod kuće. Ja ću skinuti smoking i obući pidžamu.
- Ne pričaj gluposti! Gotova sam za deset minuta.
Dvanaest je sati. Nova je godina. Odjekuju zvona. Laku noć. Gasim svjetiljku i
tonem u san. Posljednje što sam još u Staroj godini uspio vidjeti, bila je moja
žena kako umotana u najlonski ogrtač maže trepavice. Oh, kako mrzim taj najlonski ogrtač! Nikada nisam mrzio toliko nijedan drugi ogrtač, i ne samo ogrtač. Zaspao sam i usnio da sam Charles Laughton u ulozi kralja Henrika VIII koji je dao odrubiti glave šest svojih žena. Sve su se odreda popele na stratište u najlonskom ogrtaču. Jedna je usput manikirala nokte…
Spavao sam dubokim snom više od jednog sata i probudio se u novoj godini.
Najbolja supruga na svijetu stajala je pred zrcalom u plavoj haljini s izrezom i
mazala trepavice.
Pogledao sam na sat: pola dva. Ona je posve luda, pomislio sam. Oženio sam se
luđakinjom. Osjećao sam se poput onih prokletnika u Sartreovu komadu Iza
zatvorenih vrata, koji su, kao najteži grešnici, osuđeni biti u istoj prostoriji
sa ženom koja se oblači-svlači, oblači-svlači, i tako unedogled.
Počeo sam je se već pribojavati. Eto, upravo je stala premještati cijeli sadržaj
jedne velike crne torbe u crnu torbicu i obratno. Već je gotovo posve odjevena -
preostaje još samo frizura. Da ostavi slobodno čelo ili da spusti šiške?
Odlučila se za nekoliko pramenova preko čela. Nakon duga premišljanja ipak je
zaključila da slobodno čelo ne ostavlja ništa bolji dojam od zavodničkih šišaka.
- Napokon sam gotova. Možemo krenuti.
- Zar to još uopće ima smisla? Već je dva sata.
- što to znači: ima li smisla? Za tebe je sigurno još ostalo dovoljno malih hrenovki na čačkalicama.
Najbolja supruga na svijetu očigledno je veoma neraspoložena a to sve zbog moje
nestrpljivosti i nerazumijevanja. Mali najlonski ogrtač pao je na pod tik uz
krevet. Bešumno sam ispružio nogu, upecao ga vršcima prstiju i iskrao se u
kuhinju, gdje sam ga bacio u sudoper i vlastoručno zapalio. Uživao sam gledajući
ga kako gori. Mora da se i Neron podjednako osjećao gledajući kako gori Rim.
Kad sam se vratio u spavaću sobu, moja žena tek što nije bila posve spremna.
Pomogao sam joj povući rajsferšlus na uskoj crnoj haljini, poželio joj mnogo
uspjeha u potrazi za pravim čarapama, otišao u svoju sobu i sjeo za pisaći stol.
- Gdje si sad? – povika ona za mnom. – Zar ne vidiš da sam već skoro gotova? što
sad tamo radiš?
- Pišem scenarij.
- Onda požuri! Začas krećemo!
- U redu.
Išlo mi je kao podmazano. Pisao sam o velikom umjetniku – može biti slikar,
glazbenik ili čak humorist – koji je mnogo obećavao i dobro započeo, ali je
nakon nekog vremena posustao i beznadno zaglibio. A zašto? Zbog žene, dragi
moji, samo zbog žene! Ona ga je nevjerojatno sputavala, kočila ga kad god je
htio što poduzeti. Napokon je shvatio u čemu je njegova nevolja i odlučio se
osloboditi tog križa, te napasti – žene. Jedne besane noći ustane iz kreveta i
uputi se prema vratima… žena je u kupaonici stajala pred zrcalom i umivala se. Sjenilo na očnim kapcima učinilo joj se prejakim te je odlučila promijeniti šminku i sve ono što uz to ide: kremu, podlogu, puder…
Ne, ovako se više ne da živjeti! Uzeo sam iz ormara najdeblju kravatu i zavezao
je za zastor. Valjda će izdržati… žena je, čini se, čula kad sam se popeo na stolicu.
- Ostavi se gluposti, Ephraime – poviče – radije mi pomozi zatvoriti
rajsferšlus. što ti je sad najednom?
Ništa. Nije mi ništa. Dva sata i trideset minuta. Moja žena stoji u kupaonici
pred zrcalom i sprejem lakira kosu dok drugom rukom traži rukavice koje su posve
slučajno u kupaonici. Obje joj operacije začudo uspijevaju. Izgleda da je
gotova. Izgleda da je stvarno gotova. Tračak nade u mrklom mraku. Moje
strpljenje se ipak isplatilo. Uskoro ćemo biti kod Tibija na dočeku Nove godine. Jest, već je tri sata izjutra, ali sigurno ću još zateći nekoliko prijatelja u dobru raspoloženju. Puna energije, moja žena premješta stvari iz crne tor-betine u bijelu torbicu, baca još zadnji pogled na zrcalo. Ja stojim iza nje.
- A zašto se nisi obrijao? – pita me odjednom.
- Obrijao sam se, draga, prije mnogo, mnogo vremena, još onda kad si se ti
počela spremati.
Pošao sam se ponovo obrijati. Kad sam se pogledao u zrcalo, ugledao sam
ispijeno, prerano ostarjelo lice progonjena čovjeka koga život nije štedio -
lice oženjena čovjeka.
Najbolja supruga na svijetu šetkala je u pokrajnjoj sobi s noge na nogu sve dok
je strpljenje nije izdalo.
- Ta dođi već jednom! Uvijek te moram čekati
.
I’m just a humorist.
Only when you are dead you become a writer.” – Ephraim Kishon
.
SRETNA NOVA GODINA!
- Ephraime – zovne me iz spavaće sobe najbolja supruga na svijetu. – Još malo pa sam gotova.
Rekla je to u pola deset navečer 31. prosinca. Moja žena već od sumraka sjedi
pred zrcalom spremajući se za doček Nove godine kod našeg prijatelja Tibija.
Sumrak u ovo doba godine pada već poslije tri sata popodne, ali ona je sada već,
kako sama kaže, još malo pa spremna.
Podsjetio sam je kako smo obećali Tibiju da ćemo stići najkasnije do deset sati,
na što mi žena odgovori da svaki domaćin, ona to pouzdano zna, računa sa
petnaest minuta zakašnjenja, a još petnaestak minuta više ne može biti naodmet.
Ionako su sve proslave, pogotovo novogodišnje, u početku dosadne i ljudima treba
vremena da se malo zagriju. Svoju konstataciju zaključila je izjavom da još
uvijek ne zna što bi obukla, koju bi haljinu odabrala.
- Sve same prnje – jadikovala je. – Nemam ništa za obući.
To govori svaki put kad nekamo izlazimo, bez obzira kamo, a ormari su joj tako puni da ih jedva može zatvoriti. Ovakve njene svakodnevne primjedbe imaju zapravo drugu pozadinu. Ona me zapravo upozorava da sam nesposobnja-ković, da je nisam sposoban izdržavati, želi mi nabiti komplekse. Ali, ako pravo uzmemo, ja se uopće ne razumijem u ženske haljine. Meni su one sve odreda grozne. Unatoč tome, moja me žena svaki put iznova pita koju bi od njih obukla.
- Da li onu usku crnu – premišljala je – ili možda plavu s izrezom?
- Plavu s izrezom, svakako – rekoh joj.
- Previše je napadna a crna je opet previše svečana.
- što misliš o bijeloj svilenoj bluzi?
- Ni to nije loše.
- Nije li to malo presportski?
- Bluza, sportski? Ni govora!
Brže-bolje priskočih da joj zakopčam bluzu kako ne bi promijenila odluku. Dok je
tražila odgovarajuću suknju, šmugnuo sam u kupaonicu da se obrijem.
Sa suknjom je još kako-tako išlo ali je našla samo jednu odgovarajuću čarapu, a
par koji je pronašla nije opet pristajao uz bluzu. Bluza dakle ne dolazi u obzir. Znači, sve opet iznova.
- Već je deset sati – usudih se primijetiti. – Zakasnit ćemo.
- Pa šta onda? Propustit ćeš nekoliko prastarih viceva što ih tvoj prijatelj Stockler svaki put pripovijeda.
čekao sam potpuno spreman dok se moja žena nikako nije mogla odlučiti između
biserne ogrlice i broša. Biseri djeluju otmjenije ali broš je izazovniji. Bit će
čudo ako i do jedanaest stignemo. Zavalio sam se u naslonjač i prečitavao
novine. žena se dala u potragu za pojasom koji bi pristajao uz broš, ali je
odustala jer nije pronašla torbicu koja bi pristajala uz pojas. Premjestio sam
se za pisaći stol da napišem nekoliko pisama i jednu kratku priču.
- Evo, gotova sam – poviče moja žena. – Samo mi još, molim te, pomozi povući
rajsferšlus.
Katkad se pitam što rade žene koje nemaju muža da im pomogne povući patentni
zatvarač. Po svoj prilici ostaju na Staru godinu kod kuće. Moja žena doduše ima
muža koji joj pomaže povući rajsferšlus, pa ipak, i mi ostajemo kod kuće.
Ona sjeda pred zrcalo, zaogrće se najlonskim ogrtačem i počinje se šminkati:
najprije podloga, zatim puder, pa tuš za trepavice i tako sve redom. U međuvremenu pogledava uokolo ne bi li ugledala cipele koje idu uz tašku. One svijetle su, na žalost, na popravku, one crne s visokim potpeticama jesu doduše prekrasne ali u njima ne može učiniti ni tri koraka, u onima s niskom potpeticom, doduše, može hodati ali one pak imaju nisku potpeticu…
- Jedanaest je sati – rekoh i ustadoh. – Ako se za pet minuta ne spremiš, krećem
sam.
- Dobro, dobro! čemu odjednom takva žurba?
Moja žena odlaže najlonski ogrtač jer je upravo odlučila obući usku crnu
haljinu. Ali gdje su joj sada crne čarape?
U pola dvanaest pokušavam se poslužiti trikom: krećem odlučnim korakom prema
izlaznim vratima, otvaram ih, bijesno i glasno pozdravljam, zalupim vratima i -
pritajim se u predsoblju…
Sad je dobila svoje. Muškarac ipak jednom mora pokazati tko je gazda u kući.
Valjda će se sada požuriti.
Pet minuta proteklo je u mrtvoj tišini. Neću valjda cijeli život provesti u ovom
mračnom hodniku? Nije joj se valjda…
- Ephraime, dođi, molim te, zatvori mi rajsferšlus!
Opet je u bijeloj bluzi. Na uskoj crnoj haljini pukao je šav. Promijenila je i
čarape i upravo se koleba između bisera i broša.
- Ta, pomozi mi malo! – zavapi. – što mi savjetuješ?
- Savjetujem ti da ostanemo kod kuće. Ja ću skinuti smoking i obući pidžamu.
- Ne pričaj gluposti! Gotova sam za deset minuta.
Dvanaest je sati. Nova je godina. Odjekuju zvona. Laku noć. Gasim svjetiljku i
tonem u san. Posljednje što sam još u Staroj godini uspio vidjeti, bila je moja
žena kako umotana u najlonski ogrtač maže trepavice. Oh, kako mrzim taj najlonski ogrtač! Nikada nisam mrzio toliko nijedan drugi ogrtač, i ne samo ogrtač. Zaspao sam i usnio da sam Charles Laughton u ulozi kralja Henrika VIII koji je dao odrubiti glave šest svojih žena. Sve su se odreda popele na stratište u najlonskom ogrtaču. Jedna je usput manikirala nokte…
Spavao sam dubokim snom više od jednog sata i probudio se u novoj godini.
Najbolja supruga na svijetu stajala je pred zrcalom u plavoj haljini s izrezom i
mazala trepavice.
Pogledao sam na sat: pola dva. Ona je posve luda, pomislio sam. Oženio sam se
luđakinjom. Osjećao sam se poput onih prokletnika u Sartreovu komadu Iza
zatvorenih vrata, koji su, kao najteži grešnici, osuđeni biti u istoj prostoriji
sa ženom koja se oblači-svlači, oblači-svlači, i tako unedogled.
Počeo sam je se već pribojavati. Eto, upravo je stala premještati cijeli sadržaj
jedne velike crne torbe u crnu torbicu i obratno. Već je gotovo posve odjevena -
preostaje još samo frizura. Da ostavi slobodno čelo ili da spusti šiške?
Odlučila se za nekoliko pramenova preko čela. Nakon duga premišljanja ipak je
zaključila da slobodno čelo ne ostavlja ništa bolji dojam od zavodničkih šišaka.
- Napokon sam gotova. Možemo krenuti.
- Zar to još uopće ima smisla? Već je dva sata.
- što to znači: ima li smisla? Za tebe je sigurno još ostalo dovoljno malih hrenovki na čačkalicama.
Najbolja supruga na svijetu očigledno je veoma neraspoložena a to sve zbog moje
nestrpljivosti i nerazumijevanja. Mali najlonski ogrtač pao je na pod tik uz
krevet. Bešumno sam ispružio nogu, upecao ga vršcima prstiju i iskrao se u
kuhinju, gdje sam ga bacio u sudoper i vlastoručno zapalio. Uživao sam gledajući
ga kako gori. Mora da se i Neron podjednako osjećao gledajući kako gori Rim.
Kad sam se vratio u spavaću sobu, moja žena tek što nije bila posve spremna.
Pomogao sam joj povući rajsferšlus na uskoj crnoj haljini, poželio joj mnogo
uspjeha u potrazi za pravim čarapama, otišao u svoju sobu i sjeo za pisaći stol.
- Gdje si sad? – povika ona za mnom. – Zar ne vidiš da sam već skoro gotova? što
sad tamo radiš?
- Pišem scenarij.
- Onda požuri! Začas krećemo!
- U redu.
Išlo mi je kao podmazano. Pisao sam o velikom umjetniku – može biti slikar,
glazbenik ili čak humorist – koji je mnogo obećavao i dobro započeo, ali je
nakon nekog vremena posustao i beznadno zaglibio. A zašto? Zbog žene, dragi
moji, samo zbog žene! Ona ga je nevjerojatno sputavala, kočila ga kad god je
htio što poduzeti. Napokon je shvatio u čemu je njegova nevolja i odlučio se
osloboditi tog križa, te napasti – žene. Jedne besane noći ustane iz kreveta i
uputi se prema vratima… žena je u kupaonici stajala pred zrcalom i umivala se. Sjenilo na očnim kapcima učinilo joj se prejakim te je odlučila promijeniti šminku i sve ono što uz to ide: kremu, podlogu, puder…
Ne, ovako se više ne da živjeti! Uzeo sam iz ormara najdeblju kravatu i zavezao
je za zastor. Valjda će izdržati… žena je, čini se, čula kad sam se popeo na stolicu.
- Ostavi se gluposti, Ephraime – poviče – radije mi pomozi zatvoriti
rajsferšlus. što ti je sad najednom?
Ništa. Nije mi ništa. Dva sata i trideset minuta. Moja žena stoji u kupaonici
pred zrcalom i sprejem lakira kosu dok drugom rukom traži rukavice koje su posve
slučajno u kupaonici. Obje joj operacije začudo uspijevaju. Izgleda da je
gotova. Izgleda da je stvarno gotova. Tračak nade u mrklom mraku. Moje
strpljenje se ipak isplatilo. Uskoro ćemo biti kod Tibija na dočeku Nove godine. Jest, već je tri sata izjutra, ali sigurno ću još zateći nekoliko prijatelja u dobru raspoloženju. Puna energije, moja žena premješta stvari iz crne tor-betine u bijelu torbicu, baca još zadnji pogled na zrcalo. Ja stojim iza nje.
- A zašto se nisi obrijao? – pita me odjednom.
- Obrijao sam se, draga, prije mnogo, mnogo vremena, još onda kad si se ti
počela spremati.
Pošao sam se ponovo obrijati. Kad sam se pogledao u zrcalo, ugledao sam
ispijeno, prerano ostarjelo lice progonjena čovjeka koga život nije štedio -
lice oženjena čovjeka.
Najbolja supruga na svijetu šetkala je u pokrajnjoj sobi s noge na nogu sve dok
je strpljenje nije izdalo.
- Ta dođi već jednom! Uvijek te moram čekati
.
