Ваши омилени поеми

Lena

Poétesse
12 октомври 2012
4,155
7,687
1,183
земјата на чудата
Stepski vuk

Pred mnogim vratima sam čekao,
Na mnoga uha šapnuo svoju pesmu.
I uvek kad se usta jedna predavala
i žeđ bila ugašena, jedna blažena iluzija u grob bi silazila…

Ostalo bi samo telo u prevarenoj ruci.
Poljupci koje strašno moljah,
duge noći koje grozničavo iščekivah…
na kraju behu kao zgažen cvet,
bez mirisa nestala lepota.
Iz mnogih postelja ustao bih tužan
kad je žudnja postala mi navika.

Bežeć' od užitka tražio sam san
opet novu želju i svoju samoću…
taj užitak moje je prokletstvo
jer nesrećnim me čini
da svaki san o njoj stvarnost uništava.

Oklevajući, ruku ka novom cvetu pružam,
da novom uhu svoju pesmu šapnem:

Brani se, najlepša moja, zakopčaj haljinu svoju,
opčini me, izmuči me nikad mi ne reci DA.

Herman Hesse
 
Последна промена:
  • Ми се допаѓа
Реакции: Iris* and Achernar

Luckky

Upright
22 февруари 2012
2,636
5,812
1,153
31
Western Sky, Land of Oz.
Можеби не е баш поема, ама секако омилена.

No, no, no, no! Come, let’s away to prison.
We two alone will sing like birds i' th' cage.
When thou dost ask me blessing, I’ll kneel down
And ask of thee forgiveness. So we’ll live,
And pray, and sing, and tell old tales, and laugh
At gilded butterflies, and hear poor rogues
Talk of court news, and we’ll talk with them too—
Who loses and who wins, who’s in, who’s out—
And take upon ’s the mystery of things
As if we were God’s spies. And

In prison we’ll outlast hordes of rulers
that will come and go as their fortunes change.

Кралот Лир - Шекспир
 

Achernar

Староседелец
31 август 2013
2,564
3,840
1,153
BESMRTNA PESMA

Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.

Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?

Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?

Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.

I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.

Jer svaka večnost je kratka.

Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.

Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.

Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.

Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.

Zato živi, al sasvim!

I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.

Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...

Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.

I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.


2.

A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.

Šta ga to zauvek ište.

Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.

Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?

Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.

Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budes odvažio.

Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.

Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.

Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.

Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.

Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.

Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao

ne znači jedan život,

stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.

I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.

I nema praznih svetova.

To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.


3.

Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.

Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.

A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.

Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.

I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.

Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.

Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?

Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?

Znas, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.

Nista se u meni neće
ugasiti ni skratiti.

Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.

Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.

Poslednji rubovi beskraja
tek su pocetak beskrajnijeg.

Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.

Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.


4.

Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.

Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.

Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.

Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.

Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.

Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.

A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.

Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.

Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš - ja to ne umem.

Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.

Nemoj da budeš tužan.

Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.

Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.

To neka bude tajna.

Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.

Miroslav Antić
 

Lena

Poétesse
12 октомври 2012
4,155
7,687
1,183
земјата на чудата
Љубов

Моите жедни усни повторно
бараат
да ги благословиш
со твојот бакнеж,
моите прсти твоите ги бараат.
Сакам погледот со твојот
да го напијам,
во твојата коса лицево
да го скријам,
со будни и послушни
раце,
во занос да ги прифатам твоите,
секогаш со нов пламен
да ја оживеам
твојата убавина,
илјада,илјада пати,
додека денот и ноќта
минатото и сегашноста
за нас не постанат едно.
Додека блажени и на судбината благодарни
не погледаме позади секоја болка
додека над овој домашен свет,
не најдеме мир.

Хесе
 

Achernar

Староседелец
31 август 2013
2,564
3,840
1,153
PESMA DANU KOJI ODLAZI

Kako mi je teško
da te pustim da odeš, dane!
Odlaziš pun mene
a kad se vraćaš, ne poznaješ me.
Kako mi je teško
ostaviti na tvojim grudima
moguća ostvarenja
nemogućih minuta.

U predvečerje
Persej ti kuje okove.
Ti bežiš na breg
ranjavajući noge.
Ne mogu te privući više
ni moje telo, ni moj plač,
ni reke kraj kojih snivaš
svoj zlatni popodnevni san.

Sa istoka na zapad
nosim tvoju okruglu svetlost.
Tvoju veliku svetlost što drži
moju dušu u neprekidnoj napetosti.
Sa istoka na zapad...
Kako mi je teško da te nosim
sa tvojim pticama
i tvojim rukama od vetra!

Federico Garcia Lorca
 
  • Ми се допаѓа
Реакции: Prashina

Lena

Poétesse
12 октомври 2012
4,155
7,687
1,183
земјата на чудата
Still I Rise

by Maya Angelou

You may write me down in history
With your bitter, twisted lies,
You may trod me in the very dirt
But still, like dust, I'll rise.

Does my sassiness upset you?
Why are you beset with gloom?
'Cause I walk like I've got oil wells
Pumping in my living room.

Just like moons and like suns,
With the certainty of tides,
Just like hopes springing high,
Still I'll rise.

Did you want to see me broken?
Bowed head and lowered eyes?
Shoulders falling down like teardrops,
Weakened by my soulful cries?

Does my haughtiness offend you?
Don't you take it awful hard
'Cause I laugh like I've got gold mines
Diggin' in my own backyard.

You may shoot me with your words,
You may cut me with your eyes,
You may kill me with your hatefulness,
But still, like air, I'll rise.

Does my sexiness upset you?
Does it come as a surprise
That I dance like I've got diamonds
At the meeting of my thighs?

Out of the huts of history's shame
I rise
Up from a past that's rooted in pain
I rise
I'm a black ocean, leaping and wide,
Welling and swelling I bear in the tide.

Leaving behind nights of terror and fear
I rise
Into a daybreak that's wondrously clear
I rise
Bringing the gifts that my ancestors gave,
I am the dream and the hope of the slave.
I rise
I rise
I rise.
 
  • Ми се допаѓа
Реакции: Achernar and Prashina

Anakin

Истакнат Член
23 август 2012
869
977
203
WITHOUT A TRACE

We come to this world desperately,
we die in a fear of being dead.
Who could make up such a cruelty?

I would like to send a message
to the drafter:
Your plan is successfully done,
I’ll disappear without a trace,
I promise.
J.Morrison
 

Lena

Poétesse
12 октомври 2012
4,155
7,687
1,183
земјата на чудата
She Let Go
She let go. Without a thought or a word, she let go.
She let go of fear. She let go of the judgments.
She let go of the confluence of opinions swarming around her head.
She let go of the committee of indecision within her.
She let go of all the ‘right’ reasons. Wholly and completely,
without hesitation or worry, she just let go.
She didn’t ask anyone for advice. She didn’t read a
book on how to let go… She didn’t search the scriptures.
She just let go.
She let go of all of the memories that held her back.
She let go of all of the anxiety that kept her from moving forward.
She let go of the planning and all of the calculations about how to do it just right.
She didn’t promise to let go.
She didn’t journal about it.
She didn’t write the projected date in her day-timer.
She made no public announcement and put no ad in the paper.
She didn’t check the weather report or read her daily horoscope.
She just let go.
She didn’t analise whether she should let go.
She didn’t call her friends to discuss the matter.
She didn’t do a five-step Spiritual Mind Treatment.
She didn’t call the prayer line.
She didn’t utter one word. She just let go.
No one was around when it happened.
There was no applause or congratulations.
No one thanked her or praised her.
No one noticed a thing.
Like a leaf falling from a tree, she just let go.
There was no effort. There was no struggle.
It wasn’t good and it wasn’t bad.
It was what it was, and it is just that.
In the space of letting go, she let it all be.
A small smile came over her face.
A light breeze blew through her.
And the sun and the moon shone forevermore.
Here’s to giving ourselves the gift of letting go…
There’s only one guru ~ you.


Ben Israel
 
  • Ми се допаѓа
Реакции: Achernar and Prashina

violetmoon

Модератор
Член на администрација
11 декември 2012
2,662
5,747
1,153
DESANKA MAKSIMOVIC -NASA TAJNA

O Tebi neću govoriti ljudima,
neću im reći da li Si mi samo
poznanik bio ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i životima
dana ovih ostao trag.

Neću im reći da li iz osame
žedji ili umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo volelo,
niti srce naše,
da li je radi nas
ili radi drugih
kadgod bolelo.

Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao
u sazvežđe žedno;
ni da li sam ja ili si Ti bio rad
da tako bude.
Ili nam je bilo svejedno.

Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše reke,
ni da li zvuke
smeha voleli smo više
od šuma suza.
Neću im reći nijedan slog jedini,
šta je moglo ni da li je moglo nešto da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vek ;
ni da li je otrov ili lek -
ovo što je došlo,
onom što je bilo.

Nikome neću reći, kakva se
zbog Tebe pesma dogadja
u meni večito.
Da li opija toplo,
kao šume naše s proleća
ili tiha i tužna ćuti u meni rečito.

O, nikome neću reći,
da se radosna ili boleća
pesma dogadja u meni.

Ja više volim da prećutane odemo ona i ja,
tamo gde istom svetlošću sja
i zora i noć i dan,
tamo gde su podjednako tople i sreća i bol živa,
tamo gde je od istog večnog tkiva
i čovek i njegov san .
 
  • Ми се допаѓа
Реакции: Achernar and Prashina

Achernar

Староседелец
31 август 2013
2,564
3,840
1,153
KURVA

Pij, kurvo noćas iz moje caše,
nek žudnja oko ti zamuti
da osetim te svu
i miris tvoje, pićem uprljane puti,
a vi cigani prokleti bili,
što me gledate tako?
Kao da nikada niste videli
kako je neko kao malo dete plak’o.
A ti me gledaš, kurvo!
Misliš uzećeš mi pare
ne dam ti ništa, uzeću ti sve.
Da vidiš kurvo, kako se kurva vara.
A vi, cigani, tiho svirajte
ja plaćam vas i vašu pesmu
da vidiš kurvo, kakva je pesma
koja se o tebi peva -
ja propao covek, ti propala žena
mi više nikada nećemo šetati,
niti deliti nežnost i smiraj sutona
ona je otišla vozom od jednog vagona
ona je otišla da se ne vrati
njen odlazak je otvorio flaše
pevam i ja tebi lepoto mojih
propalih dana
i možda nekad, a slutim
da će biti kasno.
Za ženu priznajem samo kurvu,
poštene neka mi oproste,
pevam jer prošlost mi neka
i nečija treba,
da zaboravim i prebolim
jer bio sam čovek kafanski,
ne sanjiv kao grobar,
ja samo želim da me noćas neko voli.

Sergej Jesenjin
 
  • Ми се допаѓа
Реакции: violetmoon and Prashina