Ваши омилени поеми

[Prashina]

Oživi mene, noći

Pozdravljam tebe i tvoju samoću,
Tvoj šum i zlatni povratak zvijezda!
Ko tice kad ih gone iz gnijezda,
Ja bježim tebi, jer spokoja hoću.

Jedva sam ček'o na ove trenutke
S nemirom srca i sa bolom grudi;
Ja sam sit vreve i dosadnih ljudi
I prazna doba što nam rađa lutke.

Oživi mene, noći bogom dana!
Stupi, i tiho preko mojih rana
Položi tvoje meko, toplo krilo!

Uzmi me, digni, i sa mnom odbrodi
Negdje daleko, neznanoj slobodi,
Gdje nigda nije ovih ljudi bilo!

Aleksa Šantić

 

[Achernar]

Tin Ujević: Pobratimstvo lica u svemiru

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

 

[violetmoon]

Dodeka spies ne znam dali me sakas,
blisku si do mene pa sepak daleku.
Sosem gola sum vpiena vo tebe
no kako bozem da ne sum sosem tuka...
Sepak slusam kako srceto ti cuka,
no neznam dali bie za mene...
I neznam nisto, veke nisto neznam...
Bi sakala tvoeto srce
da prestane zasekogas
ako prestane da me saka nekogas

Zak Prever

 

[violetmoon]

Сенките нè одминуваат
Еден ден ќе се сретнеме,
како бротче од хартија и
лубеница што се лади во реката.
Немирот на светот ќе
биде со нас. Со дланките
ќе го помрачиме сонцето и со фенер
ќе се доближуваме.

Еден ден ветрот нема
да го промени правецот.
Брезата ќе испрати лисја
во нашите чевли пред прагот.
Волците ќе тргнат по
нашата невиност.
Пеперутките ќе го остават
својот прав врз нашите образи.

Една старица секое утро
ќе раскажува за нас во чекалната.
И ова што го кажувам е
веќе кажано: го чекаме ветрот
како две знамиња на граничен премин.

Еден ден сите сенки
ќе нè одминат.



Никола Маџиров

 

[Prashina]

Ne napuštaj me svete
Ne idi naivna lasto

Ne povredite zemlju
Ne dirajte vazduh

Ne učinite nikakvo zlo vodi
Ne posvađajte me sa vatrom
pustite me da koračam
Prema sebi kao prema svome cilju

Pustite me da govorim vodi
Da govorim zemlji
I ptici koja živi od vazduha
Glas moj ispružen kao živac

Pustite me da govorim
Dok ima vatre u meni
Možda ćemo jednom moći
Da to što kažemo dodirnemo rukama

Ne napuštaj me svete
Ne idi naivna lasto
Branko Miljkovic

 

[Achernar]

KO SAM? ŠTA SAM?

Ko sam? Šta sam? Ja sam samo sanjar,
Čiji pogled gasne u magli i memli,
Živio sam usput, ko da sanjam,
Kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici ,dete,
Zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
Zato usput, ko što palim cigarete,
Govorim i šapćem zaljubljene reči.

"Draga moja","mila","znaj, doveka"
A u duši vazda ista pustoš zrači;
Ako dirneš strast u čovekovu biću
Istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
Odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga breza,
Stvorena za mene i za mnoge druge.

Ali ako tražeć neku srodnu dušu,
Vezan protiv želje, utonem u seti,
Nikad necu da te ljubomorom gušim,
Nikad necu tebe grditi ni kleti.

Ko sam? Sta sam? Ja sam samo sanjar,
Čiji pogled gasne u magli i memli,
I volim te usput, ko da sanjam,
Kao mnoge druge na toj zemlji.

Sergej Jesenjin

 

[violetmoon]

DA LI ĆE ME NEKAD TVOJE RUKE PREPOZNATI

Da li će me nekad tvoje ruke prepoznati
kada u nama bude
već mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kiša
i kada me možda više neće biti
da li ćeš ponekad zaplakati noću
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
na sva ona mjesta koja ćeš pamtiti
po našoj nježnosti
i ljubav u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ćeš ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeća
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetiš još jednom dodir mog dlana
kad me više možda neće biti
a sve će biti kao prije
i ona rijeka
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli
da li ćeš me ipak zaboraviti
u predahu dvije ljubavi
a znaš da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljećima...


Krznaric

 

[Prashina]

"Ko je onaj u mom uhu koji slusa moj glas,
ko je onaj sto izgovara rijeci ustima mojim?
Ko u mojim ocima posudjuje moj pogled?
Ko je ta dusa najzad, cija sam ja samo odjeca?"

Rumi

 

[violetmoon]

Charles C. Finn - MOLIM TE, POSLUSAJ ONO STO NE KAZEM

Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, tisuće maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Božje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni
i oko mene
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontroliram
i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.
Možda se čini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoća.
Ali, ja to sakrivam.
Ne želim da itko zna.
Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da će me otkriti.
Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonšalantno, sofisticirano pročelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zaštiti od pogleda koji zna.
Ali baš takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega slijedi prihvaćanje.
Ako slijedi Ijubav.
To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene samoga,
od zatvora što sam ga sam sagradio,
od prepreka što ih sam tako bolno podižem.
To je jedino što će me uvjeriti u ono u što ne mogu uvjeriti sam sebe,
da uistinu nešto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje,
da neće uslijediti Ijubav.
Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćeš se smijati,
a tvoj bi me smijeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim,
i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja
sa sigurnim pročeljem izvana
i uplašenim djetetom unutra.
Tako počinje svjetlucava ali prazna parada maski,
a moj život postaje bojište.
Dokono čavrljam s tobom učtivim tonovima površnog razgovora.
Kažem ti sve, a zapravo ništa,
i ništa o onome što je sve,
i sto plače u meni.
Zato kad sam u kolotečini,
neka te ne zavara to što govorim.
Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem.
Što bih volio da mogu reći,
što zbog opstanka moram reći,
ali što reći ne mogu.
Ne volim ništa kriti,
Ne volim igrati umjetne, lažne igre,
želim prestati s igrama.
želim biti iskren i spontan te biti ja,
ali mi ti moraš pomoći.
Moraš pružiti ruku
čak i kada se čini da je to posljednje što želim.
Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca.
Samo me ti možeš prizvati u život.
Svaki put kad si Ijubazan, nježan i kad me hrabriš,
svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene.
Želim da to znaš.
Želim da znaš koliko si mi važan,
kako možeš biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako izabereš.
Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršćem,
samo ti možeš ukloniti moju masku,
samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlučiš.
Molim te odluči. Ne mimoilazi me.
Neće ti biti lako.
Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove.
Što mi bliže priđeš
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali unatoč tome što o čovjeku kažu knjige,
ja sam često nerazuman.
Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem.
Ali rekoše mi da je Ijubav jača od snažnih zidova,
i tu leži moja nada.
Molim te pokušaj pobijediti zidove
čvrstom rukom
jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, možda se pitaš?
Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki čovjek na kojega naiđeš
i ja sam svaka žena na koju naiđeš...

 

[diva orhideja]